Ulica, tabla limena i na njoj mesto imena Zmaj od Noćaja

Ulica, tabla limena i na njoj mesto imena Zmaj od Noćaja

Stojan (Dobrilović) Čupić je bio jedan od najznačajnijih vojvoda Prvog srpskog ustanka, poznat i pod imenom Zmaj od Noćaja. Veoma rano je ostao bez roditelja, pa iako mlad, ali i najstariji u porodici, odlučio je da se preseli u Srbiju. Sa tri sestre zaputio se u Mačvu u Crnobarski salaš, gde mu je živeo deda po ocu. Iako krajem 18. veka u Srbiji nije bilo nikakvih škola u kojima bi se deca opismenjavala, Stojanu je to nekako pošlo za rukom, verovatno, smatra se, u nekom od mačvanskih manastira. U Crnobarskom salašu i okolini počeo je da se bavi trgovinom stoke. Bistrog, okretnog i odlučnog momka zapazio je Strahinja Čupić iz susednog Noćajskog Salaša. Mladić mu se svideo, pa mu je predložio da ga posini. Stojan je to prihvatio i svom imenu dodao poočimovo prezime Čupić. Strahinja mu je dodelio nešto zemlje i uputio ga kako da je obrađuje. Legende u Srbiji kažu da je Čupić čak tri puta na svojim njivama nailazio na zakopani novac. Početkom pobune protiv dahija, Stojan Čupić je bio zreo, odgovoran, ali i preduzimljiv srpski domaćin. Nije voleo Turke, bio je veliki rodoljub i znalac rukovanja svakojakim oružjem. Odmah je okupio četu pouzdanih mačvanskih momaka, odmetnuo se u ustanike i počeo da preprečuje drumove i prolaze, onemogućavajući kretanje lokalnim Turcima.

Bio jedan od najznačajnijih vojvoda Prvog srpskog ustanka, poznat i pod imenom Zmaj od Noćaja. Istakao se u bojevima na Mišaru (gde je izazvao i pobedio turskog junaka Musu Sarajliju) i na Salašu. U borbi na Glavici preko Drine je spasao Cincar Janka. Ostao je zapamćen u narodnoj epskoj pjesmi „Zmaj od Noćaja“. Bio je poznat i kao dobar govornik, a o tome govore i Karađorđeve reči: Ko mi nadgovori Čupića i natpiše Molera, daću što zatraži. Ubijen je u Zvorniku juna 1815, gde je i sahranjen. Smatralo se da je bio žrtva izdaje, ali nije sigurno čije - kneza Miloša ili celjaka koji su se razilazili s njim povodom dizanja ustanka. Sokolsko društvo u Bogatiću je 1938. odlučilo da bude prenet u njegovu zadužbinu u Salašu Noćajskom.