Sine, vodim te na šabačkom hipodrom

To je onaj trenutak kada keva i ćale gube zadnji tračak nade da će njihov sin da dostigne normalnu visinu...

Sine, vodim te na šabačkom hipodrom

To je onaj trenutak kada keva i ćale gube zadnji tračak nade da će njihov sin da dostigne normalnu visinu. Nisu pomogli silni treninzi košarke, istezanja, razne tablete, čajevi. Odavno je vračarin konac istrulio ispod kamena ali njihov sin ni sa 10 godina ne može sam da dohvati prekidač za svetlo. Neki sport mora da trenira, čime će da se hvale na porodičnim sastancima. Kao jedino racionalno rešenje izbezumljeni roditelji biraju “galopski sport” ne bili sa visinom konja podigli poljuljano samopuzdanje klinca.

E sad , dovedu ga da trenira a ono na gradskom hipodromu nema konja? Osvrću se oko sebe, sa mišlju da slučajno nisu zalutali, ali toranj, staza I tribine ipak govore da su na pravom mestu. Prosta logika im govori da bi uskoro pored njih morao protrčati rasni vranac sa vetrom u grivi I džokejom u sedlu, ali ništa, čak ni onog pustinjskog žbuna koji se kotrlja na vetru nema. Posle pola sata stajanja nada da će odnekuda iskočiti Šarac ili Jabučilo sasvim je nestala. Roditeljima ostaje jedino da uplakanom detetu nekako objasne da ipak to nije sport za njega jer je konj životinja "Opasna sa oba kraja, a u sredini neudobna". I dok roditelji sa omanjim uplakanim adolescentom napuštaju prostor šabačkog hipodroma sigurno se pitate gde su konji ? Pa konji su otišli, ostale su konjine.

Arhiva: 2.jun