Letopis Šapca prote Grigorija Babovića

Nezahvalna je uloga savremenika sa stanovišta savremene istorijske nauke...

Letopis Šapca prote Grigorija Babovića
Nezahvalna je uloga savremenika sa stanovišta savremene istorijske nauke.To je po svemu sudeći znao i šabački prota Grigorije – Gliša Babović (1886-1961) kada je daleke 1933. godine, po dolasku na službu u Šabac, kako sam kaže: „po naređenju viših crkv. vlasti i svojoj dragoj volji“, počeo da piše letopis grada. Grigorije – Gliša Babović rođen je u Oroliku (Hrvatska) 4. februara 1886. godine. Posle završena četiri niža razreda gimnazije u Vinkovcima, u jesen 1903. produžio je svoje klasično obrazovanje u četiri viša razreda Srpske velike gimnazije u Sremskim Karlovcima. I pored želje da studira muziku upisao se u Pravoslavnu srpsku bogosloviju u Sremskim Karlovcima, koju je završio u leto 1911. godine. Nakon kraćeg službovanja u Bosutu i Vukovaru, 1913. godine došao je u Negoslavce, gde je ostao pune dve decenije. Početkom 1933. godine podneo je molbu za premeštaj u Šabac zbog školovanja dece. Od te godine uredno je pisao i letopis, koji se završava 23. oktobra 1944. godine, ulaskom partizana u grad.
Interpretacija perioda od bombardovanja Beograda 6. aprila 1941, preko četvorogodišnje okupacije do oslobođenja Šapca 23. oktobra 1944. predstavlja, u metodološkom i istoriografskom smislu, najznačajniji deo rukopisa. Osvrt na ratnu zbilju šabačke čaršije posebno je važan jer pruža izdiferenciraniji uvid u okupaciju, kolaboraciju, otpor, stradanje, istrebljenje preko hiljadu Jevreja iz takozvanog Kladovskog transporta, pojedinačna i masovna ubistva, borbe za oslobođenje grada. Letopis prote Grigorija Babovića završava se spiskom 36 Šapčana, streljanih na polusrušenom železničkom mostu preko Save na dan Svete Petke 27. oktobra 1944. godine. Do proleća 1945. godine reka je postala neobeležena grobnica više stotina, a po nekim tvrdnjama i do dve hiljade građana, koje je novi režim bez sprovedenog sudskog postupka nemilosrdno likvidirao kao svoje ideološke protivnike.
Punih četrdeset godina, tj. sve do svoje smrti 1961. godine, objavljivao je u Zabavniku ilustrovanog lista, Zastavi, Politici, Vremenu, Pravdi, Šabačkom glasniku Podrinskom vesniku, Ježu Jedinstvu, Zadruzi, Borbi, Zmaju, Pioniru, Titovom pioniru Porodici i djetetu, skopskom listu Sevinc, prištinskoj Rilindiji, Politikinom zabavniku Novom listu, Narodnoj prosveti, Glasu Podrinja itd. Nakon penzionisanja 1954. godine posvetio se pisanju dečje proze. U intervalu od 1951. do 1961. godine objavio je nekoliko romana, zbirki pripovedaka i priča (Dedine priče – 1952, Voda sa izvora – 1954, Vodoplovci – 1954, Moja baka – 1955, Junaci starog dvorišta – 1961). Knjige su mu prevođene na makedonski i albanski, 1. jula 1959. primljen je za člana Udruženja književnika Srbije, odnosno Saveza književnika Jugoslavije. Republička komisija za socijalno osiguranje umetnika, na sednici 20. aprila 1960. godine, priznala mu je svojstvo umetnika od 1. januara 1922. Penzionisan je 1. februara 1954. Umro je 24. decembra 1961. godine. Dan kasnije sahranjen je na šabačkom Donjošorskom groblju.
Autor: Sonja Petrović Todosijević - Letopis Šapca