Zbog čega imamo običaj da "kucnemo u drvo"?

Često nam se to događa - pričamo o tome da mislimo da smo se dobro pokazali na razgovoru za posao, pismenom delu ispita, ljubavnom sastanku...

Zbog čega imamo običaj da "kucnemo u drvo"?
Često nam se to događa - pričamo o tome da mislimo da smo se dobro pokazali na razgovoru za posao, pismenom delu ispita, ljubavnom sastanku, o trudnoći drage rođake ili nadama za budućnost, a potom zastanemo i gotovo usplahireno pokucamo po ivici drvenog stočića uz komentar "Da kucnem u drvo" ili "Da ne čuje zlo". Nažalost, ne zna se sa sigurnošću kada je i kako ideja o kucanju o drvenu površinu radi prizivanja sreće rođena. Sudeći po najčešće isticanim teorijama, to je na neki način povezano s našim paganskim precima, koji su verovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan deo religioznih obreda. Po jednoj teoriji, kada bi naši preci kuckali površinu drveta, prizivali bi ove duhove u pomoć, dok je po drugoj ovaj običaj nastao na teritoriji Irske, kada su pagani zahvaljivali vilenjaku zbog toga što su imali sreće u nečemu. Vremenom, kucanje o drvenu površinu postalo je način da prizovemo sreću ili se zahvalimo na njoj, jer je buđenje duhova počelo da se smatra uznemiravanjem mrtvih, koje može imati sasvim suprotan efekat - nesreću. Takođe, neke grupe hrišćana su na ovaj način prizivali zaštitu Isusa Hrista: svako drvo simbolisalo je krst na kojem je on razapet.