Šapčanin Nikola Čupić - najmlađi srpski zadužbinar

"Sve moje imanje neka se upotrebi na izdavanje moralnih i naučnih knjiga"

Šapčanin Nikola Čupić - najmlađi srpski zadužbinar

ŠAPČANIN NIKOLA ČUPIĆ - UNUK ZMAJA OD NOĆAJA I NAJMLAĐI SRPSKI ZADUŽBINAR

"Sve moje imanje neka se upotrebi na izdavanje moralnih i naučnih knjiga" Nikola Čupić, artiljerijski kapetan, humanista, vizionar, šahista, pronalazač, erudite, odgajivač najboljih rasnih konja u tadašnjoj Srbiji, znao je šta je dobrobit za srpski narod, kulturu, nauku, tradiciju. I sve to za samo 34 godine života. "Može li pero biti snažnije od mača?" Nikola Čupić rođen je u Šapcu 1834. godine u porodici Kurtović. Na sugestiju knez Aleksandra Karađorđevića, uzeo je dedino prezime Čupić. Vasilija, njegova majka, bila je ćerka Stojana Čupića, čuvenog Zmaja od Noćaja. Ovo je bio i razlog zašto se upisuje, a potom i 1856. godine završava artiljerijsku školu u Beogradu. Izdvajao se znanjem iz matematike i nacrtne geometrije. U službi kneza Mihaila bio je proizveden u čin kapetana prve klase. Vojska i vojni poziv bili su mu osnovna životna preokupacija. Tako je za srpsku vojsku, kada god bi našao nešto vredno i interesantno, kupovao uz reči "da će to trebati kad se pređe u Bosnu". Sve vreme svog kratkog života, pripremao se za odlazak u Bosnu i oslobadjanja Bosne od Turaka. To su bile burne godine 19. veka kada je poret za oslobođenje od Turaka imao snažan zamah. Nikola je u knezu Mihailu video ličnost koja će Bosni doneti slobodu. Neretko je govorio: "Ja želim da poginem za Bosnu i u njoj". Kao ugledan građanin oženio se ćerkom gospodara Jovana Obrenovića, Herminom ili Đermilom, kako su je zvali. Posle 7 godina, brak je propao i razveden je uz dozvolu crkve. Već u to vreme bilo mu je ozbiljno načeto zdravlje i lekari otkrivaju da boluje od tuberkuloze. Lekari tog vremena smatrali su da suv i topao vazduh može da izleči "grudobolne", pa se Nikola preko Francuske doseljava u Alžir i nastanjuje u Oranu. Uz visoke temperature i klimu koja ni kom slučaju ne pogoduje plućnim bolesnicima, Nikola Čupić umire 31. januara 1870. godine u svojoj 34. godini. Tokom 1907. godine Odbor "Ćupićeve zadužbine" pokušavao je da u Oranu pronađe posmrtne ostatke Nikole Čupića, kako bi bili preneti u Srbiju. Međutim, isprečila se prirodna sila, razorni zemljotresi koji su u dobroj meri sravnili sa zemljom Oran, tako i groblje na kome je sahranjen Nikola. Vremenom, grad se proširio i na mesto groblja. Tako se ni dan danas ne zna gde su mošti najmlađeg srpskog zadužbinara.

Nasledo je, u punom značenju te reči, dedinu ideju borbe protiv "turskog jarma", okupatora, i to iz sve snage. Odrastao je na "talasu dedine slave ", Stojana Čupića - Zmaja od Noćaja. Njegovo junaštvo i podvizi nadaleko su čuveni i kod "Srblja" i u Porti, koga je opevao i slepi guslar Filip Višnjić, a koga su, početkom Drugog srpskog ustanka, "gle čuda" srpski kmetovi iz Mačve, na čelu sa Jovanom Lazićem iz Petlovca, predali na prevaru Turcima uz reči: "Eto hajduka koji zameće krajinu, više krajine neće biti". A da ničija nije do zore, pokazao je hajduk Dimitrije Nogić, koji je izdajnike, osvetničkom sabljom, kažu priče, komad po komad, isekao pa i izdajnika Lazića. Tada i ne čudi Nikolino opredeljenje za oslobođenjem od turske vlasti.

Kažu da je Nikola Čupić bio lep, stasit, crnomanjast mladić. Bio je i radoznao čovek, pronalazač koji je za sobom ostavio je mali pešadijski top i vojna kola. Bio je pasionirani šahista, a pored ovih drvenih, velika ljubav su mu je bilo uzgajanje konja, koji su smatrani za najlepše i najizdržljivije u tadašnjoj Srbiji. Pored neuspelog braka, kojim mu je obezbeđen ulazak u tadašnju vladarsku porodicu, politika ga nije zanimala. U kratkom životnom veku, zanimao se i za spiritualizam i materijalizam.

U poslednjim godinama, postao je štedljiv, često se pravdajući rečima: "Bolje je prištedeti za korist svoje otadžbine…" Svoju nameru je i ostvario. O tome piše i u svom poslednjem pismu iz Alžira: "Čas je tu. Mreti se mora. Leka mi nema. Da se kući vratim, ah srpsko sunce, srpska zemljo... Hitam da napravim raspoloženje mojim imanjem dok još ovo malo duše u meni traje. Kad ne bih sreće da, kao što moji stari, budem od koristi svojoj otadžbini na bojnom polju, sa sabljom u ruci, za šta se uvek spremah… Ostaviću sve svoje imanje na prosvetne celji te da na ovom polju bar svojoj zemlji pomognem. I prosveta je oštra kao bojni mač. I ona može da pognjavi Turke i osveti Kosovo."