Šabačka Anka pomodarka

Treća kći Jevrema, najmlađeg brata kneza Miloša, imala je lepo detinjstvo, uzbudljivu mladost, bogat život i tragičan kraj...

Šabačka Anka pomodarka

Treća kći Jevrema, najmlađeg brata kneza Miloša, imala je lepo detinjstvo, uzbudljivu mladost, bogat život i tragičan kraj. Uz njeno ime, bez obzira na to što je naša povest mahom pamti kao grešnicu, idu brojne prvine u Srbiji...Rođena 20. marta 1821. u očevom šabačkom konaku, koji je krasotom „dvorove prevashodio”, odmalena je bila prava princeza. Imala je bujnu prirodu i žestoku narav, a bila je lepa na majku Tomaniju i oštroumna na strica Miloša. Postala je prva dama Beograda, a uz njeno ime idu brojne prvine: prva je Srpkinja koja je spavala u krevetu, u vreme kada ga ni knez Miloš nije imao, prva je imala kućnog učitelja i za muziku, prva je vodila dnevnik, ne sluteći da će biti srpski prvenac u ženskoj dnevničkoj literaturi, učila je jezike i objavila prvu knjigu prevoda sa nemačkog kod nas. Kada je imala samo trinaest godina, uvrstila se u pionire naše književnosti i postala spisateljica i prva „prevodčica” obnovljene Srbije. Jevremova mezimica učila je i muziku, klavir i gitaru počela je da svira 1829, kao osmogodišnjakinja, kada je njena sestra od strica Savka Obrenović već bila pijanistkinja. Miloševa kći se od 1823. vaspitavala u beogradskom domu italijanskog emigranta dr Vita Romite, a Anini kućni učitelji bili su Dimitrije i Kristina-Tina Tirol, potom i Josif Šlezinger.

Zvezdice umesto imena

U prvim decenijama 19. stoleća srpske knjige uglavnom su štampane u Budimu, a trgovci su ih uzimali na velikom peštanskom vašaru i raznosili prekupcima i pretplatnicima, među kojima je bila i „sijateljna” familija Obrenović. A kada je u maju 1831. kupljena štamparija i sledeće godine prva knjiga u Srbiji data u štampu, Ana je postala najzanimljiviji saradnik tada rado čitanih almanaha. U svet „knjižestva” uključila se pod uticajem Tirola i dr Jovana Steića, prvog kvalifikovanog šabačkog lekara kome je Jevrem Obrenović materijalno pomogao da u Beču završi medicinu.

U „Zabavniku” za 1834. godinu „prvonačalna spisateljica” obnovljene Srbije oglasila se prevodima „Eleonora Ševrejka” i „Ogledalo supružanske ljubavi i vernosti”. Prevodilački prvenac potpisala je inicijalima A.E.O i devet zvezdica. Zato u „Primečeniu Izdatelja”, ne navodeći joj ime, piše da je prevodčica skromna Srpkinja i darovita dvanaestogodišnjakinja pred kojom je sjajna budućnost.

An(k)a je sarađivala i u književnom kalendaru „Uranija”, koji je izlazio 1837. i 1838. godine a urednik Dimitrije Tirol ga je potpisivao kao „vospitatelj sijatelne familije u Beogradu, slovima Knjažesko-Srbske Knjigopečatnje”. Da je 1836. objavila knjigu prevoda „Nravoučitelne povesti” čitateljstvo je obavestio mesečnik „Golubica” Gligorija Vozarovića. Kao „Ilirkinja iz Srbije” objavljivala je i u „Danici” Ljudevita Gaja.

Zaljubljeni konzul

Za vreme prve vladavine kneza Miloša (1839–1842) napisano je više pesama posvećenih Anki Obrenović. „Literatori” su joj po kalendarima i magazinima pevali ode. Posvećena su joj i dva posebna izdanja, a prvo je bila knjižica koju je „prvonačalnoj srbijanskoj spisateljici” u Pešti 1834. leta ispevao Danil Mladenović. Pesnik moli pevačicu Safo da „razgrmi slavu Spisateljke”, tek rođene „Device koja veze zlatom žeženim” koja prevodima s nemeckog želi se „Parnasu na teme popeti”.
„Odu trinajstoletnoj Srbkinji Sijateljnejšoj Gospodični Anni E. Obrenovićevoj” ispevao je Isidor Stojanović. Pesmom ju je darovao i Simeon Milutinović Sarajlija. Književnik i publicista Teodor Pavlović u „Letopisu Matice srbske” nazvao je „krinom lepote”, a za vladiku Platona Atanackovića bila je „proslavljena srpska zvezda”, „Ružica od Istoka” i „Srpska Aspazija”. „Druga si nam slađana”, poručio joj u pesmi „Dvojaka dičnost Sijatelne Gospodične Anne E. Obrenović” Vukašin Radišić. Jo(v)an Subotić u odi „Sijatelnoj Gospodični Anki E. Obrenović” kliče: „Diži, diži pesme zvuk/ nek se ori polje, gora/ neka struji dol i lug/ svojim pevaš, svog veseliš…”, a za brata rođenoga „sladak Sestri svaki trud”.

Za zaljubljenog konzula Mihanovića Ana je muza, „anđeo” i sunce njegove duše. Ugledajući se na oca italijanske kulture, hrvatski pesnik je svoju strast i viđenje sa fatalnom Obrenovićevkom ovekovečio sonetom. Petrarka je svoju Lauru ugledao na jutrenju u Crkvi Svete Kjare u Avinjonu, a Mihanović Anku na prijemu u beogradskom konaku kneza Miloša. Kao iz otvorenog dlana, iz pesme „Viđenje” čita se konzulova opčinjenost šesnaestoletnom Jevremovom kćerkom, a stihovi otkrivaju i njen izgled.

Udaja za spahiju

Vreme zaljubljivanja pretvorilo je gospodičnu Anu u koketu i grešnicu. Uživala je u koloni obožavalaca i bila svesna da o njoj svi govore. Ruski istoričar Nil Popov tvrdio je da je najbolja devojka Srbije, a među onima koji su je hvalili bio je i inženjer Vilhelm Rihter. Za njega je ona „zvezda” kojoj se svi udvaraju, otmena, obrazovana, idealno lepa, jedino ljudsko biće koje govori nekoliko jezika „u ovoj pustoj zemlji” i „najplemenitiji cvet”. A kako je Ana zaista izgledala svedoči opis Francuza Adolfa Blankija. Ona je 8. avgusta 1841. godine u Beču na Francuza ostavila jak utisak, pa je zabeležio:

„Sumnjam da se među svojstvima koja odlikuju najplemenitije rase žena u ostaloj Evropi može naći neka slična crta koja bi se mogla primeniti na lične čari ove srpske Knjeginjice. Čoveka pre svega iznenađuje otmenost njenoga stasa, tankog, gipkog, visokog, i njen vatreni pogled pouzdan i blag, upola prosvećen, upola varvarski. Njena bujna smeđa kosa okružuje na najosobeniji način njeno lice nešto snažnih ali privlačnih i živih crta…”
Šest meseci posle susreta sa Blankijem Anka Obrenović se udala za osamnaest godina starijeg spahiju i temišvarskog finansijskog magnata Aleksandra Konstantinovića. Venčanje je bilo 26. aprila 1842. a svadba je trajala tri dana. Brak je blagoslovio mitropolit Petar, kumovao je baron Stevan Duka de Kadar, a stari svat bio je ruski konzul Vaščenko, zabeležile su „Novine srbske”.

Aleksandar Konstantinović je 1858. godine iznenada umro, a Ana ostala sa četvoro dece: Tomanijom, Aleksandrom, Katarinom i posmrčem Stanom. U prvoj godini udovištva okrenula se Jovi Germanu, udovcu svoje sestre Simke. Iz veze sa njim rodila je devojčicu i dala joj sestrino ime.

Savremenici su Anu Obrenović smatrali fatalnom ženom. Milan Jovanović-Stojimirović nazvao je kobnom i „jednim lepim čudovištem”. Kada je lepota u pitanju, za tvrdnju mu poslužila slika na kojoj lepa Ančica svira klavir, po kojoj je i danas prepoznatljiva.

Istorija svedoči da je do moralnog slepila volela vlast, svoje prezime i svoju decu. Obožavala je i raskoš, oblačila se u evropsku, tursku i srpsku nošnju, uvek luksuzno i sa ukusom. Prva je „ostavila” narodno odelo i nosila se po poslednjoj bečkoj i pariskoj modi, pa su je, mnogi posprdno, zvali i Anka Pomodarka. Svilena haljina je u to doba bila znak „europejske” otmenosti, a u „gospoja Anke luksuzne knjažeske konake, moralo se da ulegne po jevropski vkus, a da si štifletna i lakovana polucipela ne vidi, već da si samo šuška svila i da si u zemlju duboko ide”.

Ludi san o kneževskom tronu

Od sedam kćeri Jevrema Obrenovića samo je Ana duže poživela, ali je nasilno umrla obeležena grehom kada je svoju kćer Katarinu gurnula u zagrljaj kneza Mihaila!
Knjaževsko bračno nebo pomračilo se u jesen 1861. godine, kada je Anastas Jovanović otkrio da se kneginja Julija dopisuje sa austrijskim knezom Karlom Arenbergom. Dvoroupravitelj je otvorio pismo i saznao da će se njih dvoje preljubnika sastati u kući u kojoj su se pre sedam godina upoznali. Srpska kneginja mu je pisala da joj je neophodno da se vide, „da ne bi u ovoj tamnici presvisla”. A kada je pismo Anastas stavio knezu na sto – „tajac je prekrio dvor”. Mihailo se zatvorio u kabinet i osam dana kasnije poverio svom Dnevniku:
„Ne spavam. U praznoj tmini bdim. Otišla je. Nagnao sam sebe da je ispratim do parobroda, ali joj ruku poljubiti nisam mogao. Ni dodirnuti… Sedam godina je uz mene još neko drugi postojao…”

U leto 1865. Mihailo i Julija konačno su se rastali.

Nakon nagodbe sa Julijom, četrdesetdvogodišnji knez planira brak s unukom svoga strica Jevrema. Srbija nije shvatala svoga gospodara, a on nije krio da je „očajno” zaljubljen u sestričinu. Zbog bliskog srodstva sa maloletnom Katarinom, to je postalo političko pitanje prvog reda. Knez se nadao da će crkva prihvatiti njegovu ženidbu, a svoj zahtev obrazlagao je tvrdnjom da „ljubavnicu neće, niti strankinju za ženu... U konkubinatu živeti niti oću, niti mi to pristoji”, govorio je, podvlačeći da „lična čovekova sreća vredi barem koliko i tron”.
Mitropolit Mihailo novi knežev brak na vidiku nazvao je „bezbožnim i nečuvenim delom”, a predsednik vlade i ministar spoljnih poslova Ilija Garašanin smatrao je da je sve to „bruka i nesreća koja se ne da podneti”.

Pucnji u Topčideru

Tragedija u Topčideru učinila je kraj nerazumnoj kneževoj odluci.
Kada se 29. ma ja 1868. posle podne Mihailo izvezao u Košutnjak, sa njim su bile tri Obrenovićke – Tomanija, Anka i Katarina – a od muškaraca, dežurni ađutant Svetozar Garašanin i dvorski momak Mita Timarčević. Usred šume dočekali su ih Kosta Radovanović, ustabaša u sapundžijskom esnafu, ugledan ne samo u Šapcu, Lazar Marić i Stanoje Rogić. Naoružani handžarima i revolverima, sva trojica su pucala, a Kosta je polumrtvog Mihaila isekao handžarom, sveteći se zbog kneževog odbijanja da pomiluje njegovog brata Ljubomira, advokata u Valjevu, koji je zbog krivotvorenja osuđen na sedam godina zatočenja.
Ađutant Garašanin, koji nije stigao ni sablju da izvuče, ranjen je u ruku. Anka je poletela da brani Mihaila. Austrougarski konzul u Beogradu Benjamin Kalaj zapisao je u svom Dnevniku:

„Anku, koja je htela da pomogne knezu, pogodila su dva metka i ona je pala. Katarina je stala da beži, ali su je dva metka pogodila u leđa, i ona se bacila na zemlju praveći se mrtva. Ubice su kneževo lice i glavu potpuno iskasapili handžarima... Anki je jedan metak ušao kroz slepoočnicu i izašao na drugi obraz, a drugi joj se zario u grudi…”
Tomanija je jedina ostala nepovređena.

Srbija je danima žalila kneza Mihaila i svi Srbi bili su u crnini.
Anu su već sutradan opojali u Voznesenskoj crkvi i na brzinu sahranili u porodičnoj kosturnici manastira Rakovica, kraj sestre Simke, oca Jevrema i brata Miloša. Poginula je nastojeći da zaštiti u narodu omiljenog Mihaila, a umrla kao najomraženija među Obrenovićima. Srpstvo je i danas pamti kao grešnicu, a zaboravu je prepuštena zbog pripisane odgovornosti za kneževu smrt. Vreme pokore za nju je počelo već 31. maja 1868. godine: tada su „Srbske novine” donele samo notu o pogrebu „zemnih ostataka g-đe Anke Konstantinovićke, bratučede blaženopočivšeg našeg Gospodara i Kneza, koja je s njim zajedno pala kao žrtva zločinačke ruke” .