Šabac "bastion slobode"

Ukoliko se sagovornici duže poznaju, rat saopštenjima je najčešće vrhunac njihove subliminalne netrpeljivosti izazvan niskim pobudama koje su jačale dužinom političke kolizije...

Šabac "bastion slobode"

Ukoliko se sagovornici duže poznaju, rat saopštenjima  je najčešće vrhunac njihove subliminalne netrpeljivosti izazvan niskim pobudama koje su jačale dužinom političke kolizije. Prepucavanje  prerasta u verbalno nadmudrivanje iznošenjem činjenica i laži sa ciljem pridobijanja simpatija kod auditorijuma. Ovakav vid  komunikacije „saopštenjima“,svakako  izaziva  haotično stanje u mislima građanima. Konstantno naglašavanje, optužbe, zasluge, činjenja i nečinjenja čitavu situaciju čine nejasnom, maglovitom  i ne baš potpuno jasnom običnom građaninu. Ali šta je istina kada su u pitanju saopštenja vladajuće koalicije u Šapcu i opozicije koja je donedavno bila na vlasti?  Koristeći premisu iz serije „Dosije Iks“,  dolazimo do logičnog zaključka da ako je „Istina tamo negde“ onda su laži upravo ovde.

Da li su zasluge sadašnje vlasti baš tolike? Da li je prethodna vlast bila toliko nesposobna pa smo sada doživeli „otkrovenje“? Ruku na srce, „Bastion slobode“ je bio svakako „bastion“ samo ne slobode. Sve ja nažalost pre ličilo na „Opsadu Lenjigrada“ u kojoj su najveća kolatelarna šteta bili sami građani. Uskraćivanjem pomoći, blokiranjem sredstava grada, preusmeravanjem investicija,  itekako lako od jedne „sposobne“  gradske uprave možete napraviti „nesposobnu“. Sama izgradnja autoputa Ruma-Šabac“  nije bila stvar nedovršenih projekata i vizije, već isključivo političke volje Aleksandra Vučića koji je kažnjavao sve građane Šapca za odluke koje smo donosili kada je u pitanju izbor lokane vlasti.

Šapčani kao taoci sopstvenih ubeđenja  proveli su u svojevrsnoj „opsadi“ dugi niz godina trpeći infrastrukturno „iznurivanje i izgladnjivanje“, oslanjajući se samo na sopstvene rezerve i domišljatost  koju samo čovek okružen neistomišljenicima može da smisli. Da li smo morali tako? Da li smo svi bili taoci  i jednih i drugih? Taoci „Demokrata“  koji to svakako nisu, „Demokrata“ koji su  „de facto“ tvorci Srpske napredne stranke,“ Demokrata“  koji su  propustili šansu za lustraciju svega „lošeg „ posle oktobarskih promena ili smo taoci sadašnjih  „Upgrade-radikala“ čija moć i bahaćenje doseže epske razmere. Da li smo našeg  „Otmičara“ samo zamenili sa drugim „Otmičarem“ beznadežno bolujući  od „Stokholmskog sindroma“ koji se u svima nama zapati posle dužeg vremena boravka sa mučiteljem.

Nismo mi nikada „Bastion slobode“ bili. Bili smo zarobljenici, kratkovidosti, slepoće, osvetoljubivosti, sujete, ličnih interesa i budala. Nema lamenta nad „izmišljenom frazom“, nema, ovde ko za čim da žali, sem za svojim političkim  izborom, uvek pogrešnim, nažalost.