Oholi "Intelektualizam"

Hvaljeni i osuđivani, uzdizani i osporovani, u svakom slučaju retko kad opravdano i sa merom, na intelektualce se neretko gledalo i sa podozrenjem i sa strahopoštovanjem...

Oholi "Intelektualizam"
Hvaljeni i osuđivani, uzdizani i osporovani, u svakom slučaju retko kad opravdano i sa merom, na intelektualce se neretko gledalo i sa podozrenjem i sa strahopoštovanjem. Danas se, kako se čini, sve više govori o njihovoj dekadenciji, govori se o usponu i padu (evropskog) intelektualca, o njegovoj smrti .
Ko su danas intelektualci? Šta (ne) čine? Da li su angažovani kritičari ili organski čuvari ideologija? Da li su postali mitska stvorenja za koja znamo samo iz knjiga ili su možda i dalje prisutni, ako nikako drugačije onda kao ugrožena vrsta?
Uz sve razlike među njima, bilo da dolaze sa desnice, levice ili ideološke pozicije centra, može se reći da su svi mogli da se podvedu pod ono idealtipsko određenje po kojem je intelektualac osoba koja je stekla izvesno priznanje u javnosti svojim delima koja imaju veliku vrednost i koja to priznanje „zloupotrebljavaˮ izlazeći iz domena svoje stručnosti kako bi kritikovala društvo i vodeće ljude u njemu u ime neke, manje ili više apstraktne i utopijske, dogmatske ili kritičke, koncepcije čoveka i društva.
Jedno je sigurno, kao javne figure, uglavnom visoko obrazovane i akademski profilisane, intelektualci su imali i imaju šire polje odgovornosti od drugih „ne-javnihˮ ličnosti. Oni donose moralne i vrednosne sudove, detektuju i opisuju probleme od opšteg značaja, a često i pripisuju rešenja i pružaju predviđanja. Upravo zbog takvog delanja oni su, sa pravom, podložni istoj kritičkoj oštrici koju koriste u svojim nastupima.
Ukoliko intelektualac ispuni dva iznad spomenuta „uslovaˮ – samokritiku i prihvatanje dužnosti i odgovornosti da govori u ime autentične univerzalnosti, pa čak i onda kada govori sa neke posebne pozicije u tom slučaju intelektualac je dostupan barem onom stepenu kritike kojem i svaki drugi slobodan i društveno odgovoran čovek.
Sa druge strane, ne trebamo biti ni previše apologetski nastrojeni prema njima, jer je njihova „nezrelostˮ svakako samoskrivljena. Još jedan „izvorˮ tog javnog skepticizma, nepoverenja i netrpeljivosti, isprovociran je samim nastupima intelektualaca, koji neretko zaista postupaju kao obični „vetropiri“ i oholi akademci koji nemaju pojma šta se zaista dešava van dvorišta svojih ustanova. Oni su istovremeno i proizvod i uzrok društvenih okolnosti. Njihova kriza i (ne)aktivnost izrazi su posebnih društvenih kriza i uslovljeni su protivrečnostima koje razdiru društvo u celini.
Nijedan intelektualac, ma koliko „velik“ i iskren bio, ne može zameniti odgovornost i moć svakog od nas. Ukoliko od njih očekujemo više nego što očekujemo od nas samih, napravićemo dvostruku grešku: njih ćemo preceniti, a same sebe potceniti.