Kad je Bora lumpovao

Borislav Janjić Šapčanin bio je poznati kafanski svirač i pevač, muzičar na harmonici dugmetari...

Kad je Bora lumpovao

Borislav Janjić Šapčanin bio je poznati kafanski svirač i pevač, muzičar na harmonici dugmetari. Rođen je u mačvanskom selu Tabanoviću, 1905. godine, uveče Lazareve subote. U njegovoj krštenici kao godina rođena upisana je 1907. kako bi odložio odlazak u vojsku. Bio je jedinac. Godine 1906. roditelji, otac Živojin, pandur, i majka Milka, domačica, preselili su se u Šabac. Prodali su svu svoju imovinu i kupili kuću u Stojana Novakovića gde još uvek živi Borin sin Miodrag. Na Kamičku su otvorili kafanu "Bele ovce".

Osnovnu školu, četiri razreda, Bora je završio u Šapcu. Nakon toga, roditelji su ga upisali na šusterski zanat ali ga zanat nimalo nije interesovao tako da je to značilo redovnu borbu sa roditeljima. Njegov sin, Miodrag, kaže da i dan danas ima tragova alata po kući.

Borislav Janjić je od malena zavoleo kafansku muziku i voleo je da peva. Roditelji su mu kupili malu dvorednu harmoniku od koje se više nije odvajao. Učio je da svira u podrumu kafane. Sa 12-13 godina počeo je pevati u kafani kod svojih roditelja. Ubrzo potom pročuo se po gradu po dobroj svirci i glasu. Sve češće je sa harmonikom na leđima odlazio u njemu drage i tada ugledne šabačke kafane. Na svadbama nije pevao.

Krajem dvadesetih godina prošlog veka, (moguće 1926. godina), Bora je otišao na odsluženje vojnog roka u Beogradu. U vojsci je bio dve godine ali je i dalje svirao i pevao. Nakon odslužene vojske, vratio se u Šabac. Upoznao je Vukosavu Antonić Vuku iz Loznice, tada učenicu III godine šabačke učiteljske škole, koja je u to vreme stanovala kod tetke u Šapcu. Sa Vukom je imao dva sina — Miodraga (1928) i Slobodana (1930). Mile, građevinac po struci, jedno vreme je bio direktor šabačke "Izgradnje". Slobodan je bio ugledni arhitekta. Projektovao je zgradu "Politike" u Beogradu, kupolu "Sajmišta", "Avalski toranj", hotel "Slobodu" u Šapcu i druge građevinske objekte. Živeo je jedno vreme u Venecueli. Umro je pre par godina. Sahranjen je u Beogradu, u "Aleji velikana". Mile živi sa suprugom i sinom u Šapcu. Jedan deo godine provodi u vikendici na Ušću.

Borislav Janjić počeo se ozbiljno baviti muzikom posle vojske kada je i stekao slavu. Svirao je i pevao solo. Beležio je pesme; ima ih oko 400 zapisanih u beležnici. To je sačuvano. Pričalo se da je pesmu "Golubice bela" on napisao ali njegov sin Mile ovo ne može da potvrdi. Bila je to Borina omiljena pesma koju je vrlo često pevao. Osim ove pesme, najviše je voleo pevati pesme: "Kad sam sinoć pošla iz dućana", "Svi su, svi su, kao moj geđa nisi", "Rosa rosi livadicu"...

Borisav Janjić je svirao i pevao gdegod su ga tražili. Može se reći da ga je poznavala cela stara Jugoslavija. Najradije je gostovao u Beogradu, Banji Koviljači, Novom Sadu, Kragujevcu i Sarajevu. U Beogradu je nastupao, između ostalih, i u kafanama "Kragujevac", "Vardar", "Imperijal". U Sarajevu se najviše družio sa kolegom, poznatim pevačem, Zaimom Imamović, koji je jednom prilikom rekao: "Veliki pjevač bio je prije ovoga rata Boro Janjić; veliki pjevači velika popularnost. Dolazio je ovamo u Sarajevo, begovima pjevao, zaradio velike pare. U to se vrijeme nije pjevalo puno pjesama. Desetak dobrih ako si znao, više ti nije trebalo".

Za vreme II Svetskog rata, krajem 1943. godine pevao je u "Imperijalu" na Kalemegdanu kada su došli četnici i poveli ga sa sobom. Svirao im je u manastiru "Tronoša". Nakon rata, dobio je godinu dana zatvora. Još jednu godinu zatvora dobio je zbog kockanja u Novom Sadu i 16 meseci zatvora jer je psovao majku Moši Pijadu na Vardaru. Ali, i kao zatvorenik, Bora je obilazio celu bivšu Jugoslaviju svirajući i pevajući.

Najveselije dane i noći Borislav Janjić provodio je u Banji Koviljači (region Podrinje). U to vreme Banja Koviljača je bila pravo mondensko mesto, sa vilama "Bled", "Bosna" i parkom koji je tada bio jedan od najlepše uređenih u zemlji. U središtu parka nalazi se i danas fontana sa raskošnim vodoskokom. Isticao se hotel "Podrinje" u kojem je Bora često pevao bogatim gostima a ovi ga zasipali zlatnicima. Tu je i "Kur-salon" sa brojnim mestima za zabavu, koji je Aleksandar Prvi Karađorđević izgradio 1928. godine i sam bio čest gost. Ova "dvorana za uživanje" podseća na zamak. Zidana je sa ljubavlju, pažnjom i ukusom.

Starijem sinu, Borislav je često je govorio: "Sine, ja sam željan života." Bio je boem. Voleo je život, žene, kafane i karte. Uvek je bio elegantno obučen. Novac mu nije mnogo značio. Kako ga je lako zarađivao, tako lako ga je i trošio. Žene su ga obožavale. Po priči sina Mileta, starih Šapčana i prema podacima iz štampe, Bora je umeo, nakon dužeg odsustva, na svoj način doći u Šabac. Znao je zakupiti tri fijakera. U prvom se nalazila njegova harmonika; u drugom su sedeli on i tadašnji predsednik šabačke opštine Ilija Spirinovac. U trećem fijakeru nalazili su se Borin šešir i štap. S toga nije nikakvo čudo što su mu mnogi zavideli.

I, tako je nastala u Šapcu čuvena pesma posvećena Borisavu Janjiću: "Kad je deda lumpovao..."

Bori je sve bilo dozvoljeno. Čak su i njegova deca ponekad imali privilegije. Borin sin Mile seća se jednog događaja iz detinjstva u Banji Koviljači dok se igrao u fontani. Čuvar je pritrčao, vidno uzbuđen, vičući mu da se udalji. Bora je svo vreme mirno sedeo na klupi, pogledao je u pravcu sina a potom u čuvara i rekao: "Ja sam Bora Janjić", na šta se čuvar osmehnuo i udaljio.

Bora je u svojoj kući više bio gost nego domaćin. Neka sećanja sina Mileta na oca nisu prijatna. Kada se "pojavljivao, bilo je"... Decu je tada obasipao poklonima, kupovao im sve i svašta, oblačio ih... Ali, Bora je često bio odsutan. Majka Vuka uglavnom je sama brinula o deci. U svom stanu, držala je uvek đake srednjoškolce iz okolnih sela da bi sinovima omogućila pristojan život i školovanje. Obilazila ih je redovno dok su studirali u Beogradu, noseći uvek dva kofera: jedan sa hranom, drugi sa drvima (za ogrev). "Velika majka".

Borislav Janjić bio je stalni solista Radio Beograda. Snimio je dvadesetak gramofonskih ploča, uglavnom narodnih, između ostalih i za firmu "Odeon" a prvu ploču je snimio u Parizu. Ostale ploče je snimio u Berlinu, Pragu i Beču. Nažalost, skoro sve ploče koje je donosio kući, deca su polupala, igrajući se s njima. Majka nije marila.

Borislav Janjić je umro 1. marta 1965. godine. Sahranjen je na Kamičkom groblju. Zadnjih godina bio je bolestan i živeo je povučeno. Iza njega, u kući, u ulici Stojana Novakovića, ostale su polupane ploče, beležnica, nešto alata... Kofer sa njegovim stvarima je bačen.